Glasnik Sai Vibrionike

Vibrionička seva me je opskrbila brojnim prilikama da služim potrebitima u Japanu i Indiji. U seoskom medicinskom kampu (grama seva) u Indiji, imao sam privilegiju služiti više od 200 pacijenata koji su čekali u dugom redu za vrijeme poludnevne seve. Ovo iskustvo mi je omogućilo da okusim radost i sreću služenja bivajući instrumentom iscjeljenja u Njegovim rukama.

Kad sam tek počeo prakticirati, iako sam mogao iskusiti nagovještaj radosti služenja, još uvijek sam iscjeljivanje posmatrao više sa intelektualnog gledišta nego kao manifestaciju Božjeg blagoslova. Bila je to posljedica dugih godina izučavanja teozofije, koja podcrtava um i intelekt.

Nakon dužeg vremena, istinsku radost i sreću iskusio sam tek 2012. kad sam nakon 3 godine služenja bio gotovo potpuno slomljen, fizički i mentalno. U to vrijeme sam, u periodu od nekoliko mjeseci, 6 sati, a često i duže, posvećivao meditaciji. Često se kaže da je meditacija bez seve opasna i to je upravo bio moj slučaj. Bio sam suviše ambiciozan i pohlepan glede duhovne evolucije. Morao sam priznati da je duboko u mom srcu još uvijek bio ‘ja’ koji je težio pohvali i odobravanju od strane pacijenata i ljudi oko njih, kao i ‘ja’ koji je želio duhovno napredovati putem seve.

Jednog dana kad sam izašao van kako bih učestvovao u grupnoj meditaciji, postao sam svjestan da nešto nije u redu. Osjetio sam jaku nelagodu, čak i strah, bez bilo kakvog posebnog povoda. Preplavljen ovim osjećanjima, odustao sam od odlaska na događaj i vratio se pravo kući. Neobičan osjećaj nelagode nastavio se i nakon što sam stigao kući – zapravo nastavio se sljedećih 4-5 mjeseci. Imao sam osjećaj kao da sam gurnut u svijet tame, boreći se za bilo kakvu pomoć i podršku koju mogu naći. Bio sam prisiljen osvijestiti da mi ne može pomoći nitko osim Boga: Bog ili Sai bio je jedino Biće na koje sam se mogao osloniti. Nekoliko dana nisam mogo disati a da ne mislim na Njega, jer je to bio jedini način da se smirim u toj devastirajućoj situaciji. Noću nisam mogao spavati a da ne držim Njegovu sliku. Moj instinkt mi je rekao da je jedini način da se izvučem bio služiti ljudima u potrebi kao utjelovljenjima Saija. I to je ono što sam činio. Doslovno je svaki od pacijenata za mene postao Sai koji mi je pružao ruku pomoći. Plakao sam od zahvalnosti što sam dobio priliku da služim. To je iskustvo u potpunosti preobrazilo moj odnos prema služenju, kao i prema prirodi liječenja.

Pacijenti su uistinu dar i blagoslov od Saija ili Istinskog Sopstva. Sve pojave koje doživljavam ili osobe koje susrećem samo su ogledalo koje mi pokazuje moja prošla sjećanja ili informacije skrivene duboko u podsvijesti koji su čekali da se očiste, pročiste i izbrišu. Svaki nedostatak, potreba ili bolest koju primjećujem u drugim ljudima, organizacijama, zemljama ili svijetu u cjelini, samo je odraz mojih prošlih sjećanja ili podataka. Sve što mogu učiniti jeste putem služenja, uvažavanja i ljubavi očistiti ili izbrisati svoja sjećanja – ne fokusirajući se spolja već prema unutra. Na taj način može sinuti moje istinsko svjetlo bez oblaka sjećanja, predrasuda, fiksnih ideja ili opsesija. Kao rezultat mog iskustva, počeo sam razumijevati što Swami misli kad kaže, ‘Sve je samo reakcija, odraz ili odjek vašeg uma’, i ‘Ja sam Bog, i Ti si Bog. Ti si odgovoran za sve što ti se dešava’.

Naravno, još uvijek je dug put preda mnom i još uvijek istražujem stazu Njegove milosti, ali molim da se svaka moja želja svede na to da tražim Njegov blagoslov da budem čisti instrument u Njegovim rukama.