Glasnik Sai Vibrionike

Swami ju je vodio da postane praktičar Sai Vibrionike putem dr Aggarwala. I prije nego se susrela s ovim božanskim načinom liječenja, prakticirala je razlličite oblike alternativne terapije kao što su Bachove cvijetne kapi, homeopatija, Ayurveda i tradicionalna istočnjačka medicina uključujući kinesku terapiju za podsticanje protoka krvi. Jedna od njenih naročitih vrlina jeste temeljita dubinska pretraga koju obavlja kako bi odredila vibrolijekove koji će najbolje odgovarati simptomima i stanju svakog pojedinog pacijenta. Nije joj teško spravljati nozode uz pomoć SRHVP mašine u nastojanju da otkrije najučinkovitiju vibraciju kako bi, uz Swamijevu milost, izliječila bolest pacijenta.

Njena motivacija jeste služiti što većem broju ljudi. Svake godina ima običaj poslati sezonske lijekove (za iscrpljenost od vrućine u travnju, i za prehladu i gripu u rujnu) približno 300 pacijenata koji su ostali u kontaktu s njom. Razvivši vjeru u Sai Vibrioniku, ovi pacijenti ostaju u kontaktu s njom ne samo kako bi razgovarali o zdravlju već i dabi bi potražili pomoć za patnju srca. Ona moli za njihovo blagostanje te prevenciju sezonskih bolesti.

Za nju nije neobično da prima pozive za pomoć rano ujutro ili kasno u ponoć. U jednom slučaju, 15. srpnja 2012, pacijentkinja koja je živjela sama nazvala ju je rano ujutro, šapćući njeno ime i zazivajući pomoć. Prema načinu na koji je govorila praktičarka je mogla zaključiti da je žena pretrpjela moždani udar i odmah je pozvala jednu od svojih poznanica koja je živjela u blizini. Poznanica je također bila pacijentkinja kojoj je praktičarka bila dala bočicu CC10.1 Emergencies. Zamolila ju je da ženu odvede hitno u bolnicu a da joj u međuvremenu stavlja globule CC10.1 Emergencies pod jezik. I sama je odmah napravila CC10.1 Emergencies i požurila prema pacijentici. Nakon dvosatne vožnje vozom, praktičarka je stigla do nje prije podneva otkrivši kako pacijentkinja pati od paralize na lijevoj strani tijela i od afazije. Praktičarka je dala lijek njenoj kćerki, zamolivši je da joj lijek stavi pažljivo pod jezik. Dva dana kasnije, pacijentkinja se toliko oporavila da je bila u stanju staviti lijek pod usta sama. Vrlo je brzo napredovala kroz rehabilitacijsku terapiju u bolnici, na iznenađenje njenih doktora i sestara. Četrdeset dana nakon udara, izašla je iz oblnice i vratila se kući, sposobna da hoda sama iako je još uvijek nerazgovjetno govorila.

Osam tjedana kasnije (10. rujna), pacijentkinja je rekla praktičarki da želi putovati od Kobea do Fukuoke (oko 600 km) kako bi prisustvovala vjenčanju njenog nećaka. Molila je praktičarku da joj to omogući. Kako bi prisustvovala ceremoniji, pacijentkinja je morala koristiti nekoliko različitih oblika prevoza kao što su kola, voz, brzi voz, itd. Praktičarka joj je savjetovala da redovito uzima vibrolijekove, da pije mnogo vode i da uljem masira kičmenu moždinu te da se svojim riječima moli Gospodu. Praktičarka je, sa svoje strane, obećala da će se jednom tjedno moliti skupa s njom u zakazano vrijeme i dan. 

Zahvaljujući Swamijevom blagoslovu, pacijentkinja je naravno prisustvovala ceremoniji vjenčanja. Praktičarka ju je ispratila do stanice gdje je trebala uzeti drugi voz. Pacijentkinji nije trebao štap i hodala je bez poteškoća.

Ova praktičarka samo vidi Boga i Njegova čuda u svakom od svojih pacijenata i tvrdi da je vrlo blagoslovljena što ima biti priliku dijelom ove dragocjene aktivnosti slluženja. Ona je živjela kao obična domaćica i majka bez nekih posebnih kvalifikacija, ali od djetinjstva ju je otac učio da bude osoba koja će pomagati potrebitima, slabima, bolesnima i klonulima duhom.